... iskreno, sjedim sad na kauču i razmišljam, ovako nikakva i pomalo tužnjikava, iscrpljena crijevnom virozom koja me bacala u poze za koje nisam ni znala da sam sposobna... grč za grčem.. poznata terapija; dvopek i čaj.... no, nisam to htjela ispovijediti... htjela sam vam, ustvari, reći da ni sama ne znam otkad u meni stanuje umjetnost, tj. vještina spravljanja hrane... donošenja iste na stol...
Od malena, kad bolje razmislim. Oduvijek. Geni su geni. I tu nema lijeka; naša je kuća uvijek slovila kao mjesto gdje se dobro jelo, gdje je bilo toplo, gdje se našlo po nešto za svakoga, pa i za zalutalog putnika-namjernika. Sjećam se, baka je uvijek vukla teško, okruglo tijelo na kratkim nogama, i psovala i zemlju, i politiku... dok bi na stol iznosila domaću juhu s rezancima (kojima sam se ja uvijek davila, i grcala, pa bi mi izlazili i na usta, i na nos)... a danas kad više nisam ovako malena, i kad moje bake odavno nema, ja na isti način vučem noge, psujem i zemlju, i politiku... i iznosim puno toga na stol... za sve.. i za putnike-namjernike, naravno...
Nema komentara:
Objavi komentar